Gdje pronaći motivaciju

Da li ti se kada dogodilo da kreneš u teretanu, uđeš tamo prvi put, kreneš sa vježbanjem i shvatiš da si u totalnoj komi, gledaš druge oko sebe i počneš razmišljati o tome kako ti to nikada nećeš postići, isklesani mišići kod drugih za tebe su stvar koju nikada nećeš imati. I par trenutaka kasnije nađeš se u situaciji u kojoj odustaješ čak i prije nego kreneš. Jer sve što oko sebe vidiš čini ti se nedostižno i osjećaš se potpuno obeshrabreno.

Velika greška! Nikad, ali nikad se nemoj uspoređivati sa drugima. Kao prvo svi jako dobro znamo da smo drugačiji jedni od drugih, živimo drugačiji način života, drugačije se hranimo, drugačije i razmišljamo… Kako se onda uopće možemo uspoređivati jedni s drugima? Ako misliš ovako: „Ah, pogledaj njega/nju kako brzo trči i kako samo može, ja to nikada neću moći, gdje sam ja od toga. Nije to za mene.“ – ubiješ se u pojam prije nego što išta pokušaš. Najgora opcija, a najčešća. Da samo znate koliko sam takvih priča (izgovora već čula). Zašto se sabotirate? Naravno, nije svaka usporedba loša. Ako se uspoređuješ s nekim tko te motivira, tko ti je inspiracija, to je vrlo poželjno. I to je zdrav način razmišljanja. Pokušaj, isprobaj, saznaj koje su tvoje granice, pređi te granice i kada se to dogodi shvatit ćeš da granice postoje samo u tvojoj glavi.

Ovo govorim jer sam točno tako ja prošla. Bila sam lošeg samopouzdanja, nisam vjerovala u sebe, nisam imala nikakav cilj u životu, a i kada bi si na kratko zacrtala neki cilj, uspoređivanje s drugima me dotuklo, o motivaciji da ne pričam. Tada sam shvatila da ne mogu očekivati nikakvu promjenu u životu ako zadržavam isti stav koji me doveo do ovog lošeg stanja. Htjeli vi to priznati ili ne, na kraju se sve svodi na to da svaka promjena dolazi iz glave. Jer ako cijelo vrijeme čekaš na idealne uvjete, ili poslije nove godine, ili nakon sto prođe rođendan, nikada nećeš ništa postići jer će uvijek biti još nešto. Ovisiti o stvarima koje su van naše kontrole neće nas odvesti nikuda. Svako od nas je odgovoran za sebe i gotova priča! Znači: vi ste ti koji će donijeti odluku o kojoj tako dugo razmišljate i odgađate ju, vi ste ti koji će ili biti dosljedni ili odustati, i vi ste ti koji čete se nadmetati ili sa drugima ili sa samim sobom. Što mislim kada kažem nadmetanje da samim sobom? Ako ste danas napravili nešto što niste jučer, npr. ako ti je želja početi sa trčanjem i ako danas izađeš van i trčiš samo 10 minuta tada si bolji nego si bio jučer! A sutra budi malo bolji nego si bio danas. Jedina osoba s kojom se morate mjeriti ste vi sami i nitko više, ostali neka vam budu inspiracija, a ako nisu, ignorirajte ih.

Uvijek će biti trenutaka kada vam se ne bude nešto dalo, kada zakažete, nekada će taj trenutak trajati par dana, a nekada 6 mjeseci. To je kod mene bio slučaj. Da samo znate kakvi su to razgovori u glavi, u jednom trenu je sve super u drugom trenu prezireš sam sebe. I za čas se trgneš pola godine kasnije, kako jedeš kekse u 22h navečer, samo izmišljaš izgovore zašto nešto ne možeš, kile se počnu vraćati polako ali sigurno i što više se to sve događa postaješ ponovno nezadovoljan sobom, motivacija nestaje, ciljevi se zaborave… Ja sam uvjerena sa svi vi koji ovo sada čitate imate iste probleme. Uopće nije važno da li se radi o prehrani, vježbanju, skidanju kila, dobivanju kila, da budete bolji roditelj, da budete bolji prijatelj, da trčite, da hodate, da vozite bicikl… svi mi imamo onaj trenutak kada se uhvatimo u situaciji u kojoj ne želimo biti i kada nas doslovno zaboli trbuh i kada se zgrčimo od nezadovoljstva. Gadan je to osjećaj, zar ne?

I kako onda pronaći način da se iz toga iščupamo? Konstantnim radom na sebi. Ako te tvoje misli koje sada imaš ne služe – mijenjaj ih! Prestani kukati i prigovarati, prestani pričati o problemu, a ništa ne poduzimati. Pokreni se. Natjeraj se na to! Pričaj o rješenju, o onome što te inspirira, što želiš biti, nađi način. U početku će biti teže, ali postajat će sve lakše i lakše. Kao i sve u životu. Moraš naučiti da bi znao. Ja sam si doslovno „ispirala mozak“ sa motivacijskim govornicima koji te uče kako misliti pozitivno, slušala sam videe na youtube-u, pratila njihove kanale, čitala knjige… Našla sam način koji meni odgovara. Nisam ga našla preko noći, ali ono što sigurno znam je to da nisam tražila neku promjenu, promjena ne bi došla sama od sebe.

Nakon što sam cijelu godinu živjela točno onako kako sam i zamislila (trčanje, vožnja biciklom, uživanje u prirodi, zdrava prehrana, vježbanje, odnosi sa obitelji i ostalim meni bliskim ljudima) došla je ona „kriza“ od nekih pola godine. Ta kriza traje i sada. No ono što se promijenilo zadnjih par dana kod mene je to da sam ponovno počela raditi na sebi. Doslovno se tjeram izaći iz kuće sa sljedećim monologom: „Diži dupe i pokreni se. Marš van iz kuće!“. Spremam se na trčanje 45 minuta. Polako se oblačim, pa idem po vodu, pa se počešljam, pa ovo, pa ono.. kao da samo čekam nešto ili nekoga zbog čega ću ipak ostati kod kuće. Onda pogledam kroz prozor, izašlo je sunce… „Alo ženo, pa ne budi luda!“ i konačno odem. Nakon toga, tek tada slijedi borba s mozgom. Hehe, pokušala sam naći neke izraze da to sve izgleda pristojnije, ali odustala sam. Od sada pišem onako kako pričam i mislim jer dok smislim pravi izraz zaboravim što sam htjela reći.

Znaci… borba s mozgom. Ufff… izgleda ovako nekako otprilike:

„Danas ću srušit svoj rekord. A možda ipak neću. Hm… idem 5km. Jeeee, imam osjećaj da sto godina trčim, a nisam ni drugi kilometar završila. Ma! Idem do 3km pa ću kući. E nećeš sunce ti, sad ćeš 6 odradit za kaznu! Oh, sra::e ide netko, šta ako me vidi, što će misliti o meni, jesam li prespora ili će mi zavidjeti. Ma briga me šta drugi misle. Sjeti se što si pročitala, samopouzdanje… Joj, koliko krugova još moram. Odustajem – haha, samo sam se šalila. Nemoj se tako šaliti šti si luda!“……. itd, itd, itd – nema kraja!

Nakon što to sve prođem i kada dođem nazad kući, ponos koji tada osjećam je ono zbog čega to sve i radim. Ponosna sam na sebe, jer iako sam se dvoumila, ja sam to odradila. Znaci da ja to mogu, naravno da mogu. I sada kada sam ovako započela dan zašto da ga pokvarim? Osjećam se fantastično i sretna sam. Nije li to najbolja nagrada koju mogu dobiti? I još kada se sjetim što mi ovo dugoročno nosi jedva čekam sutra da mogu sve to ponoviti. Da, bit će borbe, ali svakako će biti manje nego jučer. I tako se dragi moji pronalazi motivacija. Nakon toga možete ići i malo konkretnije, a to je cilj. Odredi svoj cilj. Samo pazite da ne pretjerate jer ako si zadaš preveliki cilj postoji šansa da odustaneš. Zato, korak po korak.

Moj prvi cilj je ići na trku od 5km i tu trku završiti, što je „baj d vej“ za punih 5 dana. Ono što mene dodatno motivira je atmosfera na trkama koja je predivna i super pozitivna i zaista je vjetar u leđa. Biti na takvom događaju i sudjelovati, svatko se osjeća privilegirano. To je cilj za koji se moraš ipak malo potruditi, ali je realan i izvediv. Sljedeći cilj mi je trka od 10km, za koju imam sasvim dovoljno vremena da se pripremim pod jednim jedinim uvjetom, da sam dosljedna. Cilj postavljanja ciljeva je da ne lutaš, jer nemate pojma koliko se lagano možete izgubiti. I sada samo zamisli ako kreneš danas malo po malo gdje ćeš biti za godinu dana. Da li ti ta pomisao izaziva osmijeh na licu? Da, vjerojatno. I možda i malo sumnje da ipak nećeš uspjeti, ali to je u redu dokle god se uspiješ vratiti nazad. Vjerujete, nakon „krize“ od 6 mjeseci najveća pobjeda je kada se ponovno vratiš, onaj prvi korak koji napraviš je najvažniji.