Moja priča

Bok!

Ja sam Marina i želim ti dobrodošlicu na Moj Vege Blog! Ovo je moja priča:

Godinama sam bila vegetarijanac i smatrala sam da je to to, da je to ona stvar koju u životu napraviš kao jednu veliku promjenu i sad si sretan i zadovoljan do kraja života. Međutim, nije ni blizu tako. S vremenom sam postajala sve nezadovoljnija hranom koju sam jela jer je bila sve, samo ne zdrava. Pravi vegetarijanski junk food (u doslovnom prijevodu – smeće). Malo po malo i to se počelo odražavati na mome tijelu. Kile su se nizale jedna na drugu i polako sam ulazila u začarani krug kroničnog ne zadovoljstva i prejedanja. Što je najzanimljivije od svega ja to uopće nisam tako vidjela, mislila sam da sam sretna u trenutnoj situaciji, a zapravo bila sam u potpunosti nesvjesna koliku si štetu radim.

Prije dvije i pol godine, ljeto, bila sam na moru i uživala u vodi u svom novom kupaćem kostimu misleći da baš dobro izgledam. Znala sam da sam jača, ali to je bilo „slatko“. Dok me moj tadašnji dečko nije „slučajno“ uslikao kako izlazim iz vode. Ajme meni kakvu „šamarčinu“ sam dobila kada sam vidjela tu sliku. E to se zove bolno buđenje, onaj trenutak kada sam postala svjesna sebe. Mogu samo reći – jako je boljelo! No, to mi i dalje nije bilo dovoljno da nešto poduzmem po tom pitanju. Stalno sam mislila da za sve imam vremena, pa sutra ću, pa ću idući tjedan, pa poslije ljeta, pa poslije zime… nema kraja!

Ipak to razdoblje nije bilo za baciti jer sam se uspjela riješiti svoje jako loše navike a to su bile cigarete. I to definitivno brojim pod jednu od većih pobjeda u mom životu. Ali to je jedna odvojena priča koja će već naći svoje mjesto na ovom blogu.

Nisam imala ni 30 godina, a već sam imala podosta zdravstvenih poteškoća. Pretilost, kronične glavobolje, alergije po cijelome tijelu, suha koža, konstanti umor, česte vrtoglavice, kada bi negdje požurila srce bi lupalo kao da želi iskočiti iz tijela, bolovi u vratu, i ono što me najviše plašilo od svega, trnci u cijeloj lijevoj strani. Nekada su trnci toliko bili jaki da nisam imala po pola sata osjet u cijeloj nozi ili ruci. Sve je ovo bio zov u pomoć da napravim promjene koje su postale itekako potrebne. Bila sam iscrpljena fizički i psihički, a moje glavne aktivnosti su bile ležanje, gledanje TV-a i prejedanje, u jednom trenu počela sam mrziti samu sebe, a tada sam počela jesti još više.

Svako jutro donosila sam jako važnu odluku: „Od danas jedem samo zdravo.“ – da, zdravo, do prve prilike! A tada kreće moja super extra mega sposobnost – pronalaženje izgovora. U tome sam bila majstor. I tako, nakon nove odluke, novog izgovora, dolazi večer samokritiziranja koje, naravno, vodi do nove jutarnje jako važne odluke. Pretpostavljaš kojim smjerom ovo ide. Na kraju to je zapravo jedna jako velika nemoć nad samim sobom i teška umna borba.

Jedno jutro kad sam se probudila, putem do kupaone, zastala sam ispred ogledala. Dok sam stajala tamo i gledala u to čudovište koje sam od sebe napravila doslovno me pekao cijeli trbuh od nezadovoljstva i to je bio trenutak kada se u meni nešto prelomilo dovoljno jako da kažem „Dosta!!“. Postala sam apsolutno svjesna da dosadašnje ponašanje nikuda ne vodi i ne poduzmem li nešto odmah sada, ovoga trena, da ću ozbiljno naštetiti svome tijelu. I to je dan i trenutak kada počinje moja priča…

Da bi se promjena dogodila moraš biti spreman na kontinuirani rad na sebi i to ne samo mijenjanjem prehrane nego u puno više segmenata u životu. Prehrana je odličan početak, upravo s tim sam ja započela svoju promjenu. Sa vegetarijanske junk hrane prešla sam na raw vegan ishranu (kasnije ću objasniti sve ove termine). Prijelaz nije bio lagan. Kriza i želja za slatkim i za tijestom bila je ogromna. Tijelo se odmah počelo oporavljati i detox je bio dosta nezgodan. Najbolja usporedba kojom ja to mogu dočarati je skidanje ovisnika sa heroina. Tri dana nisam se mogla pomaknuti iz kreveta, glava mi je pucala, svakih 10 min sam išla na WC, a borba u glavi, to neću ni spominjati. Gadan je to dijalog bio! Zamisli samo ovo: šećer, slatkiši, keksi, kolači, mliječni proizvodi svih vrsta, gluten, a on podrazumijeva jako široku paletu hrane, zaboravi na pekare, zaboravi na 90% ponude u trgovini, ništa prerađeno, pečeno, pohano…. Preko noći – nema! Vjerujem da ti se sada mota po glavi samo jedna misao – „Ma nema šanse“, ali nije bas tako okrutno kao što izgleda. Zapravo još je bolje, puno bolje!

Kada je prošla kriza, nakon ta kobna tri dana, dobila sam nekakav neopisiv nalet energije i potrebu da idem. Bilo kuda, samo da idem! Sjela sam na bicikl i otišla u vožnju. I prije sam tu i tamo vozila, ali uzbrdice su bile užasno teške, a kilometraža, cca 5km, no taj dan imala sam snage za 20km, koje sam odvozila bez pauze, bez guranja bicikla na uzbrdicama i iako je na momente bilo i malo teško to mi je nekako baš odgovaralo. Kada sam došla kući bila sam zaista ponosna na sebe, napravila sam nešto sto se prije par dana činilo nemoguće, možda ne i toliko nemoguće koliko mi uopće nije palo na pamet da idem u takvu vožnju. Ja? Marina? Moš mislit! A gledaj me sad, jedva čekam sutra da to ponovim i, eto, polako se počela stvarati nova navika. Kile su doslovno padale s mene na dnevnoj bazi, svako jutro osjećala sam se sve lakše i imala sam sve više energije. U kratko – osjećala sam se fantastično! A samopouzdanje… – šta misliš?

Sve mi se počelo vrtiti oko zdravog načina života. Počela sam pratiti razne stranice na internetu, pročitala sam puno jako dobrih knjiga, našla sam velik broj ljudi koji imaju slična iskustva ili još i gora, i razlozi zbog kojih su oni počeli sa svojim promjenama su bili zaista raznoliki. Neki zbog debljine, neki zbog bolesti, neki da budu primjer svojoj djeci, neki samo zato jer žele zdrav život… Tada sam shvatila da nije bitan razlog koliko je bitno da smo tu jedni za druge. Nekada ti riječ stranca može značiti puno više nego nekoga bližnjeg, jer znaš da nisi sam i da svi mi vodimo nekakvu svoju bitku. Počela sam istraživati. Zbilja sve i svašta. Prehrana, razne sportske aktivnosti, kako razmišljati pozitivno (samo da znate koliko je to važno!), neke tehnike sam i sama počela primjenjivati. I da, zaista vrijede! U jednome trenu postaneš sam sebi motivacija, postaneš drugima motivacija, naučiš kako se riješiti onih „zločestih bubica“ u glavi, osmijeh ti je sve češće na licu, generalno svaki dan napreduješ. Ono što je jako važno je da se oslobodiš svojih starih uvjerenja i otvoriš se prema novim stvarima jer toliko toga ti ovaj svijet ima za ponuditi da bi bilo šteta da to ne iskoristiš!

Ovo je samo dio moje priče, uvod u teme o kojima planiram ovdje pisati. Prvi plan bio je da napišem sve u jednoj priči ali sada vidim da je to nemoguće. More informacija imam u glavi i sve to želim podijeliti s tobom. A nastavak slijedi uskoro….